Znameniti spomenici 3

 

SPOMENIK DESPOTU STEFANU LAZAREVIĆU
Autor: NEBOJŠA MITRIĆ

Nalazi se na Gornjem gradu, bronza 220 cm.
Podignut 1982. kao poklon autora Beogradu, povodom 30. godišnjice umetničkog rada.

DESPOT STEFAN LAZAREVIĆ
(1377-1427), srpski vladar

Prvi je od Beograda napravio prestonicu svih srpskih zemalja od Save i Dunava do Jadranskog mora. Postao je knez u svojoj dvanaestoj godini, posle pogibije kneza Lazara, njegovog oca, u Kosovskoj bici 1389. godine. Pored majke, kneginje Milice, stekao je lepo obrazovanje, pripremio se ozbiljno i za vojničku i za diplomatsku karijeru. Prekaljen u glavnim onovremenim bitkama (Rovine 1395, Nikopolje 1396, Angora 1402), uvek na strani sultana Bajazita, osamostalio se pošto je zadobio njegovo poverenje i prikolonio se Ugarskoj. I kao što je za usluge Bajazitu dobio Peć i Prištinu, tako je od Mađara na poklon dobio Mačvu i Beograd, a zahvaljujući prijateljstvu sa vizantijskim carem Manojlom II upoznao je sve vladare Srednje Evrope. Prihvatio je njihov način uprave, a podsticanje graditeljstva i umetnosti preuzeo je od svojih predaka. Zauzimao je visok rang među evropskim vitezovima. Bio je među najuglednijim od dvadesetčetvorice ritera Zmajevog reda.

Na svom dvoru u Beogradu držao je slikare i arhitekte, prihvatao najpoznatije pisce iz Grčke (pesnika Andonija Rafaila) i Bugarske (Grigorija Camblaka i Konstantina Filozofa). U novopodignutom manastiru Resavi (danas Manasija) osnovao nadaleko slavnu školu prepisivanja i tumačenja grčkih tekstova, od pisaca dobio sumarne hronike iz nacionalne i svetske istorije. I sam je pisao, pa svaka njegova povelja sadrži i uvod sa lako prepoznatljivim despotovim stilom. Napisao je "Pohvalno slovo knez Lazaru", "Natpis na mramornom stubu na Kosovu" i pesmu "Slovo ljubve", koja će u našoj srednjovekovnoj književnosti ostat primer visoko odnegovanog stila, nadahnute i originalne poezije. Ovom vladaru pripisuje se i naš prevod grčkog dela "O budućim vremenima", značajne alegorijske poeme o zlu. Jedan od najobrazovanijih ljudi svoga doba, bio je u stvari predstavnik srpske renesanse. To se najbolje vidi iz obimnog dela Konstantina Filozofa "Žitije i podvizi uvek spominjanoga, slavnoga, blagočastivoga gospodina despota Stefana", delo u kojem se vladar ne slavi kao svetac, već kao mudri diplomata, hrabri ratnik i talentovani pesnik, istinski ljubitelj umetnosti.

 

SPOMENIK KARAĐORĐU
Autor: SRETEN STOJANOVIĆ

Na platou ispred zgrade Narodne biblioteke Srbije u Nebojšinoj ulici.
Bronza 320 cm. Podignut 1979.

ĐORĐE PETROVIĆ
(Viševac kod Rače Kragujevačke, 1768 - Radovanje kod Smederevske Palanke, 1817), vođa Prvog srpskog ustanka.

Turci su ga zvali Karađorđe - Crni Đorđe. Bio je čobanin u Šumadiji, pa seoski trgovac stokom. Mladost je proveo odupirući se turskom nasilju, najpre kao hajduk, a kasnije kao hrabar ratnik u četi dobrovoljaca (frajkora) kapetana Radića Petrovića u austrijsko-turskom ratu 1788-1791.

Po povratku janičara u Beograd otišao je u hajduke i sa viđenim ljudima počeo da priprema otpor većih razmera. Izmakao je seči knezova i na zboru u Orašcu, početkom februara 1804. godine, izabran je za vođu ustanka. Povezao je ustaničku Srbiju sa Austrijom i Rusijom i stupio u sukob sa zvaničnom Turskom.

Rukovodio je bitkom na Mišaru i borbama za oslobođenje Beograda 1806. Posle samog ustanka, 1813. godine, prešao je u Austriju, a zatim u Rusiju. Ponovo se vratio u Srbiju juna 1817. godine, ali je u zoru, 25. jula, ubijen po nalogu kneza Miloša Obrenovića. Odsečena mu je glava i poslata sultanu kao dokaz Miloševe vernosti.

 

SPOMENIK KNEZU MIHAILU OBRENOVIĆU
Autor: ENRIKO PACI

Na Trgu Republike, pored ulice koja nosi njegovo ime, bronza.
Podignut 1882.

MIHAILO OBRENOVIĆ
(Kragujevac, 1823 - Beograd, 1868), knez Srbije

Sin kneza Miloša i kneginje Ljubice, prvi put je bio na vlasti posle smrti starijeg brata Milana (umro 1839). Sultan ga je potvrdio kao izabranog, a ne i naslednog kneza. Avgusta 1842. Toma Vučić je podigao bunu i naterao ga da napusti Srbiju, a na presto je došao Aleksandar Karađorđević. Van zemlje je proveo šest godina i u to vreme sarađivao je i pomagao mnoge Srbe koji su se bavili književnošću (Vuk Karadžić, Đura Daničić, Branko Radičević i drugi). Kad se Miloš vratio u Srbiju 1858. godine, s njim je došao i Mihailo i preuzeo vrhovnu komandu nad vojskom. Po smrti kneza Miloša stupio je ponovo na presto 1860. Na Preobraženskoj Narodnoj skupštini 1861. izvršio je izmene u državnom uređenju: ograničio je nadležnost Saveta za zakonodavne poslove i ukinuo nezavisnost savetnika; ministri su bili odgovorni samo Knezu; ukinuo je slobodu štampe; Narodna skupština postala je samo savetodavni organ.

Posebnu pažnju obratio je organizovanju vojske i 1861. ustanovio Narodnu vojsku (oko 50.000 ljudi), snabdeo je modernim naoružanjem i Srbiju učinio najjačom vojnom silom na Balkanu. Cilj mu je bio konačno oslobođenje Srbije od Turaka. Iskoristio je bombardovanje Beograda (1862) koje su izvršili Turci, pa ih je posle dužih pregovora prisilio da uklone svoje garnizone iz Beograda i drugih srpskih gradova (1867). Računajući na rat s Turcima sklapao je saveze i sporazume s balkanskim državama - Crnom Gorom, Grčkom, Bugarskom i Rumunijom. Kada je već okončao pripreme za rat, ubijen je tokom šetnje u Košutnjaku 1868.